P(r)olazna stanja materije

Samostalna izložba Dajane Durić u zagrebačkoj galeriji Događanja osvježavajuća je pojava na našoj likovnoj sceni, kao uostalom i sama autorica. Naime, Dajana Durić preddiplomski studij Likovne pedagogije završila je u Rijeci na Akademiji primijenjenih umjetnosti, a slikarstvo i eksperimentalnu tkaninu na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi, gdje je magistrirala s rektorovim priznanjem. Umjetnicu je potrebno ovako predstaviti publici jer, premda je izlagala od Trsta pa preko Rijeke i Labina do Varšave, izložba Boravište praznine njezina je prva samostalna izložba u Zagrebu, što Dajanu Durić čini posve novom pojavom na zagrebačkoj likovnoj sceni. Prostornu instalaciju Boravište praznine Dajana ovdje prikazuje drugi put. Prvi put rad je predstavljen u Ljubljani, u galeriji Alkatraz, gdje je, budući da autorica instalaciju uistinu prilagođava prostoru u kojem izlaže, on bio sastavljen od 72 platna i u drukčijem rasporedu nego na ovoj zagrebačkoj izložbi.

Zahtjev prostora galerije Događanja umjetnicu je ponukao da prerasporedi platna i njihov broj smanji na 54. Sama se instalacija sastoji od već spomenutih platna, gusto postavljanih jedno uz drugo tako da tvore dojam neprekinute cjeline, jedne jedinstvene plohe (odnosno dvije, jer platna zauzimaju dva zida galerije) te velikih količina čaja prosutih u hrpicama, puteljcima i brežuljcima po podu. Na platna su nalijepljene pune i prazne vrećice čaja, što plohama daje izboj u prostor, određenu reljefnost i time razbija moguću monotoniju bjeline kojom je umjetnica prekrila zidove. Dapače, i sama platna spojena u jedinstvenu plohu zahvaljujući ostvarenoj reljefnosti, tvore dojam od bijele cigle izvedena zida, ali zida koji je trošan i oronuo. To je zid koji propada i nestaje pred našim očima.

Praznina iz naziva instalacije odraz je prolaznosti i promjene, što je dodatno naglašeno bjelinom rada koja sugerira odsutnost. Takva estetika koja prisutnosti i materiji suprotstavlja prazninu, nemateričnost i odsutnost sadržaja nadahnuta je japanskom filozofijom te istočnjačkim poimanjem svijeta općenito. Estetika wabi sabi, koju autorica sjajnog predgovora Josipa Bubaš objašnjava kao estetiku „koja preferira skromnost, trošnost i pročišćenost forme, naglašavajući i tražeći ljepotu u dotrajalosti i manifestacijama prolaznosti koju vrijeme ostavlja na materijalima“ ishodišna je točka prikazane instalacije.

Prolaznost i dotrajalost kao simptomi vremena ovdje su naznačeni trošnošću vrećica kao i „ispražnjenošću“ većine njih. Sadržaj – materiju koje su ti predmeti nekad posjedovali – istrošilo je vrijeme odnosno trajanje. Ostala je praznina. Sa zidova, čaj je iscurio na pod galerije, vrijeme je promijenilo oblik prostora i njegovo poimanje jer sve su stvari u stalnoj mijeni, dok je i samo propadanje manifestacija izmjene materije i stanja stvari uopće.

Nemateričnosti zidnog dijela instalacije suprotstavlja se jaka materičnost, nagomilanost i tvarnost drugog dijela instalacije – onog koji zauzima pod galerije. Na podu su od čaja izgrađena brdašca, puteljci i otoci kroz koje posjetitelji prolaze slijedeći, i opet, bijelinu poda. Dajana, naime, nije tlo u potpunosti prekrila napitkom za opuštanje, već je ostavila prolaze za kretanje, čime je i ovdje naglasila prazninu odnosno odnos prisutnosti i odsutnosti, a za tu je svrhu upotrijebila sam zatečeni prostor. Njezina instalacija tako ne samo da obitava u prostoru galerije nego taj isti „nađeni“ prostor inkorporira u rad tvoreći sinergiju rada i izložbenoga prostora stapajući ih u nerazdvojivu cjelinu.

Pod i zidovi galerije tako postaju ključni dio instalacije koja ih je zauzela ili „osvojila“ u svrhu poentiranja međusobne povezanosti i isprepletenosti svih stvari, univerzalnosti prolaznosti kao jedine konstante materijalnog svijeta. Treba istaknuti da umjetnica vješto izmiče eventualnoj monotoniji rada, kako već spomenutom reljefnošću platna i izvođenjem, također nestalnih i promjenjivih, oblika na tlu (promjenjivih jer ih posjetitelji mogu preoblikovati prema svojim željama, hodati po njima i tako utabati nove puteve i ostaviti svoje fizički i metaforički trag u radu/ svijetu), tako i posipanjem smeđih naslaga čaja cvijećem i biljem od kojega se čajevi prave, a čije šarenilo razbija estetsku strogost i asketizam rada kontrirajući mu razigranošću i slobodom forme.

U tom binarnom opozitu krije se i vizualna dojmljivost Dajanine instalacije, a naizgled pesimističnoj filozofiji prolaznosti i praznine pridružuje se radosna konkretnost življenja jer – praznina boravi u „šarenom“ tkivu fizičkog svijeta.